Život su odnosi, lijepo je to sročila moja kolegica Bojana dok smo u agenciji žustro raspravljali treba li nam team building kad smo ionako stalno zajedno. Više provodimo vremena jedni s drugima nego sa svojim partnerima, djecom i sad bi još trebali provesti cijeli vikend u druženju. No kako najveći dio nas, ruku na srce, ipak voli piti, jesti i putovati (naročito kad je na tuđi račun) te usput nešto novo vidjeti i naučiti, na team building smo naravno otišli, jako se dobro proveli i što je najvažnije, još više ojačali ono što je naša Boki podcrtala pod život – odnose.
Odnosi su važni jer ako nisu čvrsti unutar neke zajednice, sve oko nje počet će se raspadati prije ili kasnije. Ako muž i žena ne funkcioniraju, ni njihova djeca neće graditi samopouzdanje, ako članovi benda iskreno ne razgovaraju s gitaristom kojem je bolje da se drži svog instrumenta umjesto da pokušava ostvariti karijeru back vokala, ni publika baš neće biti presretna. Ako učitelj sa svojim učenicima ne izgradi odnos na povjerenju i poštivanju svakog ponaosob, razred teško da će na kraju godine imati prosječnu ocjenu veću od 3.0. Ako interna komunikacija ne štima, zapinjat će i odnosi prema vanjskim javnostima.
Tako je i u svakoj drugoj organizaciji ili zajednici. U našem poslu vanjske odnose stvaramo s novinarima, dizajnerima, programerima, fotografima, direktorima, voditeljima, vlasnicima, aktivistima, tehničarima, influencerima, ton majstorima… Tu su i raznorazni predsjednici, gradonačelnici, načelnici… you name it. Svi oni su nam jednako važni jer svatko od njih ima neku ulogu u našoj mreži koja je najveća vrijednost našeg posla.
A što čini kvalitetan odnos, bez obzira radi li se o internoj ili vanjskoj javnosti? Ponajprije onaj feeling kad znamo da na nekog možemo računati, da se na njega možemo osloniti kad nam je najpotrebnije i da ga možemo bez sumnje preporučiti bliskom kolegi ili prijatelju. Ne treba zanemariti ni onaj osjećaj pobjede kad je naš mali ego stjeran u rupu jer ga je pregazila iskrena emocija povjerenja u drugu stranu. U poslovnom svijetu odnosi se grade i na onim materijalnim stvarima kad npr. klijenta razveselimo poklonom za rođendan (ali ne nekom nasumičnom poklonu iz kataloga već stvarčici koja gađa njegova zadovoljstva), kad novinara pozovemo na ručak ili pak medij u kojem radi preporučimo za nadolazeću kampanju. Osim što ćemo tako efikasno doprijeti do klijentove publike, s druge strane mediju ćemo barem mrvicu olakšati podmirivanje troškova najma, plaća, režija…
No, iskorištavamo li ponekad te naše odnose pa očekujemo da smo trebali dobiti više jer ipak smo ‘najjača tvrtka u svojoj industriji’, ‘moćni političar’, ‘globalna korporacija’ ili ‘snažan medij s milijunskim čitateljstvom’?
Ako nas PR-ovce pitate, to nije ispravan put. Ako smo u neki odnos ušli otvoreni pružiti informacije i podršku ili nešto poklonili od srca, tu ne bi trebalo biti više nikakvog očekivanja. Taj ‘ulog’ će se možda vratiti kad će nam biti najpotrebnije.
U suprotnom možemo narušiti odnos koji smo možda gradili 20 godina. I ostati bez kontakta koji nam je bio glavna spajalica do naše javnosti. Odnose čine nevidljive niti koje mogu biti jako čvrste ako smo ih pažljivo tkali, ali isto tako mogu lagano popucati ako s druge strane ta nit nije napravila očicu. Kao što i reputaciju možemo graditi 100 godina i uništiti je u 5 minuta, tako i naš odnos može oslabjeti ili se u potpunosti prekinuti ako mislimo da iz bilo kojeg razloga vrijedimo više od onog s kim surađujemo, živimo, igramo badminton, pijemo…
I da se vratim na početak, život bez odnosa je životarenje. Tko je istinski sretan kao Pale sam na svijetu, osim eventualno onog budističkog svećenika na vrhu Tibeta? No i on može mirno kontemplirati u samoći jer zna da će ga nakon meditacije zaskočiti njegov vjerni pas ili znatiželjni učenik s nekim metafizičkim pitanjem.
Odnosi su ono što čini život. Ako želimo da nam je svakodnevica veselija, dinamičnija i uspješnija moramo ih njegovati poput biljaka i ne očekivati da će nas unatoč tome što ih redovno zalijevamo i dohranjujemo, baš svake sezone nagraditi s gomilom mirisnih cvjetova. Jer možda nas naša sramežljiva orhideja iznenadi s jednim živahnim pupoljkom usred zime, baš tog najdepresivnijeg dana u godini.
