Ponedjeljak jutro. Frizura je tu, outfit je spreman, vraćam se cipelama i košuljama, stavljam ruž, gledam se u ogledalo i pomislim – dugo se nismo vidjeli. Ovih me dana to veseli više no ikada prije. Biti sebi lijepa.
Prvi dani
Prvi dan na poslu nakon rodiljnog dopusta sličan je prvom danu na novom radnom mjestu. Ponovno primjećujem detalje, iste one koje nakon nekog vremena više ne vidiš i ne čuješ. Čujem smijeh kolegice koja entuzijastično obavlja svoj posao. Slušam svoje kolege i fascinirana sam njihovim razgovorima. Iako su svi pametni i sposobni ljudi, trenutno mi zvuče još pametniji i još sposobniji, a posebno elokventniji. Mommy brain u čije postojanje sam se i sama uvjerila to mi dodatno potvrđuje. Hoću li zapamtiti sve zadatke, koliko će mi vremena trebati da dostignem njihovu brzinu? Pitanja su se nizala sama od sebe.
Prvih dana prati me osjećaj da je ova godina odsustva trajala cijelu vječnost, da se sve promijenilo, da ću (se) morati graditi ispočetka. No, zapravo, ako u ovom slučaju zanemarimo pandemiju, malo toga se zaista promijenilo.
Priprema je ključna
Budući da u našoj struci volimo sve pripremiti i držati pod kontrolom, koliko je to moguće, i ja sam se prerano počela pripremati na povratak na posao. Fazu krivnje zbog ostavljanja djeteta, strah od neuspjeha na oba polja te prihvaćanje dobrog i lošeg odrađivala sam u svojoj glavi par mjeseci prije povratka. Iako mnogima neshvatljivo, meni su upravo ta priprema i ranije proživljene emocije pomogle da povratak prođe bezbolno.
Novi projekti
U prvom tjednu surađujem s timom na dva pitcha. Polako se uhodavam, shvaćam da još uvijek znam argumentirano razgovarati i to me jako veseli. Smirenost je vrlina koju mi je donijelo majčinstvo, nadam se samo da ću ju što duže zadržati.
Nakon godinu dana pripremam se za prvu prezentaciju, nešto u čemu sam uvijek uživala i što smatram svojom snagom. Odjednom, za vrijeme pripreme, ostajem bez teksta. Zastajkujem, tražim prave riječi i ne razumijem što se događa. Osjećam se zbunjeno, ali ne odustajem, ponavljam opet. Sljedeće jutro prezentacija pred klijentom prolazi kao u „starim danima“, dobro je, hrabrim se, još uvijek to imam u sebi, samopouzdanje se polagano vraća.
Nastavljamo raditi na drugom, još zahtjevnijem pitchu, situacija se zakuhtava, novo normalno postaje staro normalno. Petak, kraj radnog dana, predajemo pitch. Dobro poznati osjećaj ispunjenja i olakšanja osjeća se u zraku. Treći je tjedan već iza mene. Pomalo počinjem osjećati da sam ponovno u igri, spremna za nove izazove.
Ista, ali drugačija
Kad se osvrnem, rekla bih da sam se na posao vratila ista, ali drugačija. Osnažena sasvim novom percepcijom koju dugujem svojoj novoj ulozi majke. Ciljeve sam jasno postavila, ravnoteža poslovnog i privatnog. Maksimizirati fokus, zadržati predanost prema poslu, ali i izaći točno na vrijeme iz ureda, kako bi u ona tri sata prije spavanja koja mi preostaju s djetetom ostvarila sve svoje majčinske želje. Još samo da imam super moći vjerojatno bih to odmah u prvom tjednu i uspjela. Kad bolje promislim glavni cilj, koji vjerujem dijelim s mnogim ženama, trebao bi mi biti racionalizirati očekivanja prema samoj sebi. Put je preda mnom, a na tom putu rado ću upijati znanja i životne savjete kolegica koje su u tome uspjele.
