Ima dana kad doživim potpuno preopterećenje komunikacijskog kapaciteta: simultano zvoni mobitel, fiksni telefon, Skype, sms, FB poruka, Slack, Viber, WhatsApp, Twitter privatna poruka… a tu i tamo stigne i faks. U tim trenutcima pomišljam kako mi je previše komunikacijskih kanala i obećavam da se na Snapchat neću dati navući.
Divne su mogućnosti komuniciranja koje su nam danas na raspolaganju ali ne mogu se, barem povremeno, oteti dojmu da ih ima previše. Moja generacija je počela poslovno komunicirati u doba kad su emailovi bili čudna novotarija. Na mojem prvom poslu slali smo kolegama u Veliku Britaniju hrvatski font disketom (uz veliki trošak), jer nismo znali da postoji attachment. 🙂 Power point slajdove smo nosili u foto studio da ih printaju kao prave foto slajdove, da bi se mogli projicirati na poslovnoj konferenciji.
Prije no što mi kolege upute komentar da sam jednostavno dinosaur i da je to problem samo nama u ozbiljnim godinama (četrdesete su izgleda nove sedamdesete), mislim da nije problem u godinama, i nije problem u tome što stariji ljudi ne mogu usvojiti nove kanale komunikacije. Koliko mi se čini, mlađe generacije isto komuniciraju na vrlo malom broju kanala – privatne poruke putem društvenih mreža su glavni odabir, uz video chat (Skype, Hangouts, FaceTime). Čak im je email bezveze. I nema šanse da će se javiti na telefon, a kamoli poslati papirnato pismo.
Pri tome ne mislim da je neki kanal ili način bolji, osim komunikacije uživo. Stvar je odabira.
Uvjeren sam da je jednostavno problem u broju kanala, koji se bore za pozornost i vrijeme – a oba resursa su ograničena. Na kraju dana, ispada da – što više kanala, to manje komunikacije.
Na koliko kanala vi komunicirate? Kad znate da vam je previše komunikacije?
