Odnosi s javnošću

Kada, kako i zašto su umrle vijesti? I što možemo učiniti oko toga…

Pitanje iz naslova „Kada, kako i zašto su umrle vijesti?“ zvuči pretenciozno? I meni bi zvučalo kad bih tvrdila da imam odgovor na njega.  Nemam, ali bih voljela da počnemo pričati o situaciji na medijskoj sceni u kojoj je sve vijest i ništa nije vijest, sve je reklama, i ništa nije reklama – ovisno o tome koliko ste novca spremni potrošiti.

Situaciju plastično ilustrira vijest koju je lako, uz dva-tri klika, pronaći na bilo kojem domaćem portalu, a uz naslov „Vozačica BMW-a naletjela na pješakinju“ započinje nekako ovako „Jedna je osoba ozlijeđena u prometnoj nesreći koja se dogodila jučer ujutro kad je vozačica BMW-a naletjela na pješakinju…“

Ako ćemo vjerovati kako je i loš publicitet dobar, jer je publicitet, onda je i BMW u naslovu publicitet za tog proizvođača automobila. Bez obzira na to, urednik ili novinar BMW će vrlo rado istaknuti i u naslovu i u tekstu, oslanjajući se na ljudsku prirodu koja voli osuditi i očekivanje da će takav naslov privući više klikova i potencijalno komentara – što vodi do zadržavanja na stranici i boljim Gemius rezultatima koji onda znače i više love od oglašivača.

U cijeloj je priči pješakinji na koju je naletio auto, a i  čitateljima, posve nebitno je li u nesreći sudjelovao BMW ili Fićo, pogotovo ako je upravo pješakinja odgovorna za nesreću jer je pretrčavala Slavonsku aveniju „na crveno“.

 

Sve je vijest, ništa nije vijest 

S druge strane, taj isti BMW mogao bi, hipotetski govoreći, pokrenuti inicijativu koja educira pješake o opasnostima prelaska ceste izvan obilježenog pješačkog prijelaza, pa čak i osmisliti neku kul aktivnost koja će fizički ograničiti prelazak ceste dok po njoj jure ili gmižu automobili.

Hoće li ova priča pronaći put do medija kao vijest? Vrlo vjerojatno. Samo će se sad taj BMW pretvoriti u „automobilsku kuću koja je pješake naučila da koriste pješački prijelaz“. Bez spominjanja brenda,  jer je to reklama. Kad novac sjedne na račun, može BMW opet i u naslov…

Je li to legitimno? Nisam sigurna. Licemjerno? Bez greške. I pravi je dokaz da nam je nužno potrebna edukacija, diskusija i uspostavljanje standarda.

Stručnjaci koji se bave odnosima s javnostima, vjerujem da će se složiti, sve češće čuju pojam – besplatni PR. Odnosi se na dobru volju izdavača da „ugura“ vašu vijest jer je klijent za kojeg radite – platio oglas.

Vijesti, znači, nisu umrle, ali se za njih sada plaća što je pogrešno na tako puno načina da ne znam ni izbrojati.

PR teži tome da svoj prostor u medijima zasluži jer je priča dobra, vijest relevantna i svima uključenima daje dodanu vrijednost. Reći pak da neka informacija nije vijest ili da ne zaslužuje medijski prostor, opravdana je urednička odluka sve do trenutka kad vijest prestane biti vijest zato što netko na njoj želi zaraditi.

Razumijem da je stanje u medijima takvo kakvo je i da odjel prodaje mora ispuniti svoj KPI i zaraditi plaću i u to se ne bih miješala sve dok nam je omogućeno da radimo svoj posao.

 

Vrijeme je za feedback

A naš posao nije, kao što mnogi misle, da pišemo vijesti umjesto novinara, pišemo vijesti, niti je smisao priopćenja taj da ga mediji objave  kopi-pejst od glave do pete.  Naš je posao medijima ponuditi i pripremiti povod za priču, dati im na raspolaganje početnu informaciju koju onda mogu vagati, staviti u kontekst, izrezati, pa na kraju krajeva i odbiti objaviti ako procijene da je nedovoljno zanimljiva, pravovremena i informativna čitateljima.

Zapravo, to je i novinarsko pravo i obveza.

Ali reći da nešto nije vijest samo zato što od nje neće sjesti lova na račun, e to je bome malo i bezobrazno jer nam osim što nam onemogućava da radimo svoj posao,  guši PR koji nikad nije bio niti ima namjeru postati plaćeni medijski prostor. Ne treba nam to, to su reklame.

 

Nadam se da ćete se pridružiti diskusiji na radionici „Vrijeme je za feedback“ na Danima komunikacija.

Veselim se čuti što imate za reći. Ako vam ponestane vijesti, znate kome se možete obratiti 🙂